Da sam jučer krenula pisati ovaj tekst bio bi blaži, humorističniji, spojio bi buhtle i samozapošljavanje i referirao bi se više na rasprave o temi „obrok za svako osnovnoškolsko dijete u školama“ koje nam od ovog polugodišta financira država prihvaćanjem inicijative četiriju profesorica Pravnog fakulteta. No jedan članak promijenio je sve.
SAMOZAPOŠLJAVANJEM DO VIŠE VREMENA ZA DJECU
Mislila sam vas nasmijati svojom pričom o tome kako sam mijenjala vrtiće da dobijem sat vremena više s djetetom dok stojimo u prometnim gužvama i smanjim si emotivni stres imanja djeteta u jaslicama.
Pa kako sam si zadala da ću sa završetkom mogućnosti korištenja djetetovog produženog boravka u školi otvorit svoju firmu da budem više i lagodnije uz djecu da nisu sami doma, da imaju skuhano svaki dan prije škole… I kako se to sve sretno i poklopilo.
Referirala bi se na super mame i tate koje kombiniraju sve što mogu i kako da djeci omoguće onako jednu toplu i zdravu odgojnu priču.
I onda sam danas pročitala ovo „HRABRI TELEFON: Zabrinjavajući porast upita o suicidalnosti“ gdje u malom informativnom članku stoji kako je Hrabri telefon lani zaprimio 53 % više upita o suicidalnosti djece.
To me tako pogodilo i djelovalo kao jedan hladan tuš. Nekako mi nije bilo do humorističnog teksta jer ovo nosi težinu. Osvještavanje stanja društva u kojem živimo.
Ovaj maleni članak, jedva vidljiv, zapravo bi trebao biti tako veliki alarm za SVE.
KAKVE VEZE IMAJU POSLOVNE TEME S OVIM?
Ljudi. Zaposlenici su ono što čini jednu firmu. Svi oni imaju i privatne živote. Koliko pazimo na međuljudske odnose u poslovanju? Jesmo li dovoljno humani? Ostavljamo li novim tempom posla išta vremena ljudima za kvalitetan život i privatno vrijeme?
Dal’ je iskrenost s djecom najbolji lijek za sve? Kako objasniti odraslima da živčanost i deračinu ne liječe istresanjem na djecu nego radom na sebi i svjesnim upravljanjem emocijama i životom? Kako objasniti djeci nerealnosti prikaza života na društvenim mrežama? Kako pokrenuti i zadržati jak mentalni odnos prema životu?
Ja nisam stručnjak na ovom polju niti ikakav autoritet ali sam dovoljno senzibilna da ne mogu samo preletjeti stranicu s ovom informacijom, pa sam zato nazvala Hrabri telefon i predsjednicu udruge Hanu Hrpku pitala ovo:
Draga Hana, prokomentiraj nam ove informacije i reci što je činiti roditeljima, zaposlenicima, voditeljima timova, ljudima općenito u odnosu na ovu temu?
Kako ti vidiš stanje društva? Kako ti vidiš načine djelovanja da se učine pozitivni pomaci s ciljem stvaranja sigurnijeg i sretnijeg okruženja za djecu, no i zdravog društva općenito?
(Odgovor prenosim u cjelosti)
“Draga Iva,
Hvala ti na ovim važnim pitanjima. Pitanja je puno, mogla bi o tome stranice i stranice napisati…no ako trebam sumirati, onda bi poruka bila pokažimo brigu za ljude oko sebe pa tako i djecu oko sebe.
Mnogi znakovi se vide ako ih primjećujemo. Kako kod odraslih, tako i kod djece možemo primijetiti neke promjene u ponašanju, ako je osoba ranije bila vedra, nasmijana, a već neko vrijeme nije, ako je prije imala apetita, a sad ne želi jesti s nama na pauzi za gablec (ili dijete nema apetita), ako izgleda umorno ili se žali na nesanicu, ako je prije bila često na društvenim mrežama, a sada ih izbjegava (ili pak obrnuto)…sve nam to mogu biti znakovi da kolegicu/kolegu ili zaposlenicu/zaposlenika ili pak vlastito dijete trebamo priupitati kako si, jel sve ok, i jednostavno reći ako želiš pričati, ja sam uvijek tu.
Jako je puno stresora zadnjih godina koje je teško progutati i odraslima, a kamoli djeci.
Kod djece je još i teže jer oni ni nemaju razvijene kapacitete za suočavanje sa stresom, a i često su pod duplim stresom – naime, mnoga djeca i mladi su i te kako uočavali i uočavaju još uvijek kako se njihovi roditelji teško nose sa pandemijom, potresom, ekonomskom krizom i usklađivanjem radne i obiteljske uloge, a pogotovo ako dijete ima nekakve teškoće.
S time da za razliku od odraslih, djeca nemaju mehanizama ni mogućnosti da išta u vezi s time naprave…i upravo stoga se često kod djece i mladih javljaju psihosomatike (trbuhobolje, glavobolje, enureza…) ili depresija, anksioznost koje posljedično ponekad vode u samoozljeđivanje i suicidalnost.
Ono što ovdje moram jako naglasiti, ponekad se znakovi da je dijete suicidalno stvarno NE VIDE! Jer djeca znaju odlično skrivati svoju bol nebili zaštitili roditelje. Ovo želim naglasiti jer kad djeca pokušaju ili počine suicid nema roditelja koji se ne zapita jesam li što previdio…ponekad su znakovi stvarno mikro-mali ili jako dobro skriveni, nevidljivi.
No, cilj nam je ovdje naglasiti da ako pokažemo brigu za osobe oko sebe ne možemo nikada pogriješiti! Radije da smo dosadni nego da nismo ponudili pomoć i podršku.
I još nešto za kraj, nikada nemojmo pretpostavljati da znamo kako je drugome, taman da smo bili u gotovo identičnoj situaciji, jer nismo isti, okolnosti nisu iste, ljudi nisu isti, vremena nisu ista…radije pitajmo kako je osobi nego da pretpostavljamo!”
Za prve korake ste svi kvalificirani, a za ostale zovite Hrabri telefon. Ili jednostvno pomognite njihov vrijedan rad. Hvala Hani!